Brčanske novine:BRČANSKA SEHARA

Poštovani posjetioci,

od 07. aprila 2009. ova rubrika se seli na adresu www.brcanskeenovine.net

Očekujemo vas tamo!

Ne znam, ko se još danas sjeća male kafane u gradskom parku, koji je bio u neposrednoj blizini, tačnije preko puta, gradske Vijećnice, a koju su jednosta vno zvali “Daščara” jer je bila izgrađena od dasaka. Nisu to, čini mi se, bile obi

čne daske, jer ja sam ih upamtio a kada je popularna “Daščara” srušena, negdje na samom početku ovog novog vijeka, te daske su bile još upotrebljive.

Još kao osnovac, u popodnevnim satima, navraćao sam u “Daščaru” Trebalo mi je dosta vremena da se okuražim i da prekoračim prag ove javne gradske kafane. Kad sam prekoračio, konačno, prag stao sam nogama na crni, nekim masnim uljem, namazani brodski pod, koji je ličio kao pod na nekoj ostarjeloj barci a ne na pod jedne javne gradske kafane. Ohrabren, jaranima, koji su me i doveli na prvo prekoračenje tog praga, prohodao sam po “Daščari” onako muški, no čim sam čuo bučnu škripu dasaka podnih, odustao sam od tog “šepurenja” sjeo sam na jednu stolicu i od tada, ta stolica, je bila “moja”.

E Bože, Bože, “Daščara” je dio moga sna, “Daščara” je moje i svih nas Brčaka djetinjstvo a tako je jednostavno srušiše……………

U “Daščari” je bila teta Ajša-nama svima majka. U “Daščari” su sjedile sve generacije istovremeno, i nikom to nije smetalo. U “Daščari” se znala generaci- jska satnica, u “Daščari” se sve znalo i zato je i volim vječno.

Nakon prvog ulaska sve je kasnije bilo lakše. To mjesto postalo je kultno za moju grupu jarana, za našu “bandu”; to mjesto više niko nije spominjao, jer u to mjesto se dolazilo; to mjesto- to mjesto je bila naša Čaršija!!

Svaki naš novi ulazak u ‘Daščaru” bio je ceremonijalan. Pozdravljali smo se izmeđuse a i sa tetom Ajšom. Pitali smo se kad neko fali, brinuli smo se kad je neko bolestan. Nismo puno trošili, a bili smo dragi gosti. Na zidovima naše drage

‘Daščare” nikada nije pisalo zvanično “Zabranjeno sjedit nako”-dobro iz šale jest.

Kako se ono kaže, od tog mog prvog ulaska, pa sve do njenog rušenja, za potrebe “urbanijeg” okoliša, to je bio moj PAB (Pub), isti onaj Pab kojeg ima svaki stano vnik zapadnih-“modernih” zemalja. Ista su i pravila važila. Ako si dolazio redovno, kao što smo to mi radili, svaki redovni posjetilac “Daščare” te je poznavao, što znači ako slučajno ne dođeš nekoliko uzastopnih dana, traže te brinu se, jer zato i postoje Pab-ovi. Kako je to divno bilo, a ta pravila su još uvijek važeća, na Zapadu.

Čim uđeš u “Daščaru”, u ta stara mirna vremena, naruči se kahva, obično “dvica” pije se sa jaranima natenane, dok je još vruća. Uz “dvicu” uobičajen razgovor, o familijama o urađenim i neurađenim poslovima, o školi. Ta ceremo-nija traje, samo da se zna, nema tu brzine. Kad sve prođe, dijelimo se u grupe, i počinje“Pantomima”, igra nijemih ljudi- ljudi koji nemogu govoriti a čuju dobro.

Ta igra je bila popularnija od mnogih drugih igara. Ma ne znam šta da zapišem, to je najdivnija sobna igra moga djetinjstva. Svi su igrali tu igru, bez razlike na godine, a igra se igrala ovako:

Obično dvojica protiv dvojice, za istim stolom sjede. Pogađaju se nazivi svjetskih ili domaćih filmova. Jedna grupa zadaje, drugoj grupi, šapatom, naziv filma. Igrač koji dobije ime, odnosno čuje ime, svom partneru, odmah, pokazuje prstima od koliko riječi se sastoji samo ime filma, te palcem okrenutim prema dole označava da se radi o domaćem filmu, odnosno kad se palcem pokazuje pravac iza njegovih leđa to znači da se radi o stranom filmu, jer brzina je bila neophodna igralo se na vrijeme, (dvije minute za jedno pogađanje). Bože moj, kakvih je sve dosjetki bilo prilikom pokušaja objašnjavanja pojedinih riječi, odnosno pojedinih imena stranih filmova. Naravno, mi svi igrači, nismo gledali sve strane filmove, pa zato je i bilo teško objašnjavati o kojim sve riječima je pojašnjenje bilo. Te dosjetke, zajedno sa trkom oko vremena, bile su draž same igre. Ma čini mi se da je ta igra, za nas, tada, bila jedna dodatna škola opšte kulture. Prije svega, saznavali smo mnoga imena dobrih stranih filmskih djela, zatim oni koji su film i gledali, dodatno su nam objašnjavali detalje gledanih filmova, što je i nama tada davalo podstreka da više čitamo o tim stranim filmovima a i da ih gledamo kad god to možemo. Sjećam se, jedne prilike, naš jedan jaran bio je u Turskoj i kaže on nama da je gledao strane filmove tamo ali sve na turskom jeziku, nema titlovanja kao kod nas. Gledali mi u njega, gledali i naravno priupitali šta je sa naših najomiljenijih kaubojskih filmova, jesu li i oni bili na turskom, što nam je on potvrdio. Nasmijali smo se glasno, nismo ništa komentarisali tada, ali kasnije kad god bi on naišao mi bi povikali: Merhaba Džo, Merhaba Džek!!??

Naša neupućenost njemu nije ništa smetala, a mi smo mnogo kasnije od njega, saznavali i mnoge druge stvari o svijetu filma.

Na kraju znate li koji film sam najprije odgonetnuo, u stvari to je bi svjetski rekord, film sa jedanaest riječi, bio je “Bilo ih je sedam a borili su se kao sedam stotina” iliti “Sedam veličanstvenih”. Čim bi moj partner pokazao jedanaest prstiju, što znači da ime filma ima jedanest riječi i ako još pokaže da je strani film, odmah bi rekao ime filma…………

GIME

Ma koja god Čaršija ima rijeku, to je ba  Čaršija, a koja ima dvije, eh onda je to Čaršijetina, jeste, jeste Čaršijetina.

Ja ne znam momka-momčinu, iz naše Čaršije koji nije žurio da što prije nauči da pliva. Jer ko zna da pliva on je momčina a to smo postajali u svojoj trećoj-četvr toj godini života. Jer, prednosti koje je donosilo savladavanje vještine plivanja bile su neizmjerne, a slabosti, samo jedna greška i nema te više. Te male greške bile su, stvarno, male ali fatalne za mnoge kršne Brčake.

Sjećam se npr. mladog Snagića, momka koji je samo godinu dana bio stariji od mene, bio je neplivač. Naslonjen na ivicu kupaljke bio je žrtva nestašne trke raz-draganih dječaka, koji nisu ni slutili da je Snagić bio neplivač. Trka, razdraga nost, bezazlenost, pad sa ivice ograde kupaljke i nema više našeg Snagića.

Isto tako, Muzafer “Zafko” Kevrić, igrajući se lopte, zagrijan, skakanje u vodu, dobar plivač, srednjoškolac, al nepoznavanje dubine obale, lom vrata i nema više našeg “Zafka”. Tada, za mene, bezimeni, dijete koje nisam prije nikada viđao na obali Save, dotrčava sa ulice, onako zagrijan skače prema špicu usidrenog većeg Broda-Šljepa i našli su ga sutradan sa rukama zapetljanim u sidro od tog Broda.

Da ne nabrajam više, bezazlenost, neopreznost i neznanje plivanja, bilo je kao pomoć neumitnoj Savi koja je redovno uzimala svoj godišnji danak.

Momčine, plivači i oni koji su povremeno slušali pojedine savjete starijih “Savskih Vukova”, među kojima sam i sam, ostariše bez ovih fatalnih grešaka.

Npr. moje prvo preplivavanje velike Save, bilo je u mojoj petoj-šestoj godini života. Kakvo je to samo bilo veličanstveno, a ujedno veoma uzbudljivo isku-stvo. Bilo je to, otprilike, u rangu sa momcima iz Mostara, koji su se odlučivali za prve skokove sa “Starog”(Mostarski lučni most-star 500 godina).

Kad sam se opredjelio za ovaj poduhvat, mislio sam da sam najveći među najvećima, zapravo da sam jedino ja tada bio hrabar, a bilo nas je šestoro.

Naravno, prema savjetima starijih, otišli smo daleko uzvodno od našeg lijepog “Ficibajra” jer su nas naučili da Sava ima svoju brzinu i da moramo otići daleko uzvodno kako bi smo mogli završiti uspješno preplivavanje baš preko puta pomenutog “Ficibajra”. Zato smo otišli dalje od izvora i polahko u topla njedra razdragane a ujedno goropadne velike Save. Kad sam ušao u vodu, onako mali, osjećao sam se kao da sam u Oceanu i da vodi nigdje nema kraja, no za taj moj osjećaj nikome nisam rekao. Plivali smo polahko. Držali smo se blizu jedan dru goga i smijali smo se glasno, valjda da razbijemo onaj spomenuti početni strah.

Kako smo odmicali od obale, vjerujte mi na riječ, strah se povećavao, a uz njega i inat, ne znam kako je to išlo jedno s drugim. Naučeni od drugih, pomalo smo se i odmarali, ne plivajući stalno, no to je povećavalo opasnost da odemo skroz nizvodno do željezničkog mosta, što nikako nismo htjeli. Dakle, stalno plivanje je bila jedina alternativa da se prvi puta ne osramotimo.

Plivanje, plivanje, plivanje, a tek smo na pola puta. Kako me je uhvatila tada panika, ne mogu vam ni opisati. Sava ogromna, nazad daleko, naprijed se više ne može. Nemam kome ovo reć.

Plivanje, plivanje, nakon vječnosti, osjeća se blizina suprotne obale na Gunjarskoj-Hrvatskoj strani. Govorim sam sebi, nikada više ovo neću ponoviti. No, kako se obala približavala, a ne ja obali, sve sam bio hrabriji i hrabriji.

Počeo sam da vičem na sav glas, evooo nas, evooooo nas!! Dodirnuvši obalu s druge strane ogromne Save, obećao sam svojoj duši da ću se vratiti preko željezničkog mosta, jer kad sam se osvrnuo i pogledao tu pređenu-preplivanu širinu, još jednom sam se uplašio. Zar sam ja to preplivao, upitalo me je tada moje prvo Brčansko-Savsko iskustvo?! Bogme jesam!!

Svi smo se smijali. Bili smo skoro isto godište, i u isti dan postali smo “Savske muškarčine”, nismo se bojali ni njene širine ni njene dubine a niti brzine, bojali smo se povratka, zar to nije smiješno?

Onako mokri, umorni, nasmijani, prvo smo legli na travu uz obalu da se odmorimo. Odmor, koji nije trajao vječno, kako sam to želio, zamijenili smo pronalaženjem voćki među velikim obrađenim površinama vrijednih ruku domaćina, koji su imali ogromne bašte uz samu veliku Savu. Najviše je bilo šljiva.

Kad smo se onako slatko najeli voća, naišli su ribari sa svojim čamcima.

Vidjevši nas onako male, ponudili su nam da se s njima vratimo nazad.

Nećkali smo se, onako ko fol, a brže bolje smo ulazili u te najljepše čamce na svijetu. Ono malo šljiva što smo ponijeli sa sobom, potrpali smo u kupaće.

Prešavši na našu obalu na Ficibajru, počelo je “šepurenje”, uz traženje onih koji nas žele saslušat i koji žele da čuju priču o našem prvom Savskom iskustvu.

Naravno, muškarci našeg uzrasta, a koji nisu smjeli da se upuste u ovu prvu pustolovinu, nisu htjeli ni blizu da budu nas, samo su nas slušale naše drugarice, onako otvorenih očiju i usta. Pričali smo dugo i žučno. Dočaravali smo im osje-ćaje, težinu umora, slast dodira druge obale i sve ono što smo preživljavali samo malo uljepšano, naravno. Mislim da smo bili ubjedljivi, jer na kraju priča, podijelili smo drugaricama šljive koje smo donijeli preko Save i one su ih uslast pojele, znači vjerovale su nam.

Eto to je moje prvo Savsko iskustvo, moje maratonsko plivanje………………

GIME

HARMONIKAŠ

Tamo negdje davnih šesdesetih, u ranom početku tog desetljeća, meni najbliži i najzanimljiviji mali gradski vašari, održavali su se u dvorištu stare gradske pravoslavne crkve u dijelu naše Čaršije, koji se tada nazivao “Srpska Varoš”.

Vjerujte mi da sam čuo od starijih, da je u tom dijelu Čaršije, možda baš u tom pomenutom dvorištu, poznati Narodni učitelj Vaso Pelagić, organizovao žensku školu za djevojčice pravoslavne vjeroispovijesti. Možda je zbog toga i dobio onaj prefiks “srpska” a zašto Varoš eh, to nikad neću izgleda saznati. Čuj Varoš u ma loj Čaršiji, ni mozga ni pameti. Pošto se Vaso Pelagić rodio u blizini naše Čaršije, (a to je u Bosni i Hercegovini),u današnjem mjestu-selu koje se po njemu i zove Pelagićevo, bilo je normalno da ga Srbi ne smatraju srbinom, a što je on sam i znao, te što se, pak, vidno isticalo u urađenoj TV seriji o toj školi koju je uradila filmska kuća iz Beograda. Zato mi se ni taj prefiks “srpska”nije uklapao u raz-mišljanje o tom prostoru, i danas i juče izmiješanom sugrađanima svih Naroda i Narodnosti, a gdje sam i sam živio. No, to je tema za neke druge prilike i za neka druga vremena, a mi da se vratimo naslovu.

Dakle, kako mi opet rekoše, prvi i jedini javni-profesionalni harmonikaš, koji je svirao i na čuvenim igrankama, a koje su se održavale, (tada), u Domu koji je bio na prostoru današnje zgrade Akušersko-ginekološkog odjeljenja gradske bolnice, bio je harmonikaš, čika Nenad Ðorđević, iz te “Srpske Varoši”. Znači, tadašnji mladić, Nenad Ðorđević, nosio je svoju harmoniku i po pet-deset kilometara pješice, kako bi svojom svirkom uveseljavao narod. Ja te aktivnosti ne pamtim ali ih spominjem zato jer sam ja upoznao čika Nenada Ðorđevića, baš u dvorištu te Porte, (crkvenom dvorištu), kada je već imao svoja tri sina od kojih je Ljubiša najmlađi, i moja je generacija. Znači isti zadatak, isti elan, ali druge godine i drugo javno mjesto.

U Porti stare pravoslavne crkve, organizovani su Vašari, mislim dva puta godišnje, možda i više.Vašari ko Vašari, al ovaj je bio nešto specifično. U malom

Prostoru, tog crkvenog dvorišta, smjesti se oko pedesetak improvizovanih drve nih stolova za prodaju svih vrsta potrebština i džindžuva, kako se ono kaže. Bilo je tu svega i svačega, za svakog ponešto, kao i na svakom velikom Vašaru.

U samom desnom uglu crkvenog-ograđenog dvorišta bio je smješten poveći ali

još uvijek ne onaj najveći, ringišpil,-vrteška ako hočete da se drugačije izrazim.

Bilo je tu “streljana” manjih kuglana, prostora za gađanje naslaganih limenih čaša, pa svih vrsta poslastica, mladog pečenja sa ražnja i ne znam šta sve još a pored toga, posjetilaca hiljada, i sve to stane u taj mali dvorišni prostor pa ti to sad zamisli ako možeš. Zato i napisah ovo je bio jedan specifikum, kao da smo bili svi kod jednog komšije u njegovom dvorištu, svi se znamo, svi se vidimo a opet se ne vidimo. U sredini tog veselog kruga, stalno se igralo kolo, kolo oko jednog jedinog čovjeka, oko harmonikaša, čika Nenada Ðorđevića.

Joj kako je to bilo lijepo i veselo gledat a još više ako se i ti upustiš u to kolo. Ja sam se lično upuštao u to kolo i impresije su više nego drage. Mladost, kad poigra, ba, zemlja se onda trese.

Zapravo, nisam ni ja odmah uskakao u “vatru” među razigrane mladalačke noge, među djevojke, starije žene i bakice, među mladiće, momčiće i starije ljude, odnosno djedove, jer svi su bili jedno “razdragano kolo”. Prvo sam sve to posmatrao iz malo veće udaljenosti, pa onda sam se približavao sve bliže i bliže, kako me muzika nosila i trajalo je to.

Kad god sam dolazio na taj Vašar, prvo bih obilazio okolo, a onda bi me muzika privlačila i “zakivala” za jedno mjesto, odakle sam najbolje mogao posmatrati, te razigrane (često) bose noge, te znojave košulje i bluze, mokra i uprljana lica, čiji znoj se pomiješao sa podignutom prašinom i uradio najljepšu šminku nasmi janim igračicama i igračima u tom “razdraganom kolu”.

Znojio se i čika Nenad, al on od svirke koja, čini mi se, nikada nije prestajala.

Neznam šta je nosilo čika Nenada, jer napor je bio očit, al prestanka je bilo samo ako bi se igrači umorili, no pošto su se samo smjenjivali onda ni prestanka nije bilo. Možete samo zamisliti kako je bilo tom našem čika Nenadu toga veselog dana kada je bio vjerski praznik i mali Vašar u našoj Čaršiji. Znam da se nikada nije žalio, znam da je čika Nenad volio i da peca, lovi ribu, znam i jednu zgodu koju sam doživio i želim i nju da sačuvam u našoj Sehari, jer i to je bila naša Čaršija.

Naime, poznato je da u našoj Čaršiji skoro svako zna da peca-lovi ribu, jer na kraju krajeva živjeli smo i živimo na obalama dviju rijeka. Da ne širim priču, to isto je volio i naš čika Nenad i često bi vodio i svoje sinove na ta lijepa druženja uz vodu. Jednom prilikom, kad sam i ja bio na vodi, pecao sam vrlo blizu čika Nenada i zurio sam i u njegove štapove a i u svoj. Zurio sam jer sam znao da je čika Nenad dobar ribolovac i očekivao sam ribu prije na njegovim štapovima već na svom. I stvarno tako je i bilo, jedan od čika Nenadovih štapova, počeo se tresti i savijati prema vodi. Pošto tada nije bilo čuvenih zvončića, zavikali smo svi: eto je čika Nenade!! Čika Nenad, onako iznenađen, trznuo je štap iz vode, čuvenom kontrom, i glasno zavikao, da je pozamašna i da je prihvatila. Njegov sin Ljubiša koji je bio s njim toga dana, brzo ga upita treba li mu meredov, na šta će tata Nenad, još glasnije zavikati, DUPLI SINE LJUBIŠA-DUPLI !!!!!!

GIME

NADIMCI

Čini mi se da nigdje u svijetu, ne ide nadimak ispred imena, kao što je to bio slučaj s našom Čaršijom. Dešavalo mi se, a čini mi se i svakome drugom, da sam se često znao osramotiti ako neko priča o nekome, pominjujući mu samo ime, jer ako se ne spomene nadimak jednostavno ne znam o kome je riječ a čovjeka poznajem od rođenja takoreći.Dakle, odgovorno mogu da tvrdim, sad kad sam obišao toliko naših sredina u toj našoj "mrtvaji", da nigdje više nije bilo nadimaka, kao što je bilo kod nas, i da nigdje nadimak nije bio poznatiji od vlastitog imena.

Ako bih Vam sada nabrajao sve nadimke koje lično poznajem, vjerujući da ih i Vi, (čitaoci Brčaci), poznajete, zasigurno bi ostali u čudu kada bih objavio i sva imena i prezimena koja su imala te nadimke. Zapravo, meni i jeste cilj da pomenem samo neke, kako bih u Vama otvorio prostor da se i Vi sjetite svojih prijatelja koji su imali tako zvučne nadimke a mnogi, koji su ih poznavali po nadimku, nisu imali ni pojma da su to bili baš ti ljudi i da su imali baš ta imena i prezimena.

No, kako to obično biva, prije svega da Vam opišem neke događaje, koji su se meni desili, kako bih Vas naveo na razmišljanje o ovom, takoreći, starom Brčanskom fenomenu.

Kad sam, kao raseljeno-prognano lice, živio u Njemačkoj u jednom zajedničkom Centru za smještaj takvih porodica, došao nam je u goste Meša Pehlić, Brčak koji je dugo vremena zaposlen bio u Njemačkoj i koji dobro poznaje i grad u kojem smo bili a i njemački jezik. Naravno, došao je da vidi ima li među nama njegovih Brčaka i ima li poznatih. Tako smo se sreli, i počeli družiti, jer ruku na srce, lakše je biti u blizini svojih poznatih, kad si u tuđini, već ako takvih uopšte nema. Kako nam je bilo nije ni važno, jer ne može čovjeku biti lahko kad nema svoje budućnosti, ali jednoga dana dođe nam jedan stariji poznati Brčak, dosta iscrpljen i svi smo ga poznavali, jer imao je nadimak "Medan". Nismo ga mi poznavali zbog toga što je on samo imao nadimak "Medan" već i zbog toga što je bio čitav svoj predratni život, (mislim na ovaj posljednji gnusni rat), u ugostiteljstvu a imao je dugo i svoje vlastite ugostiteljske radnje. Dakle, našeg "Medan"-a smo svi znali i Meša je mene zamolio da ga pokušam smjestiti tu negdje blizu moje porodice jer je bio sam. Poslušao sam Mešu, i nakon malo dužeg druženja, dođe vrijeme da ja i naš "Medan" odemo do gradskih vlasti i da pokušamo obaviti prijavu i smještaj našeg "Medana" u tom gradu.

"Medana" poznajem od kako znam za sebe. "Medan" zna kad sam se ja rodio jer smo stanovali blizu jedni drugih i poznavao je dobro moju porodicu. Kod "Medana"u njegovom lokalu, sam bio toliko puta koliko puta sam mogao da izađem odnosno da budem slobodan i bez kućnih gostiju. "Medan" je poznavao svu moju rodbinksu lozu u dušu, a ja- ja upitah "Medana" na prvom šalteru, kako se zove!!??

"Medan" se slatko nasmijao, jer ja ga nisam baš direktno upitao, već sam ga samo pogledao kad sam pokušao popuniti prvi dokument prijave. Kao stariji-iskusniji i čovjek koji je poznavao ovu materiju prije mene, samo me pogledao i priupitao:- Šta je, sigurno ne znaš kako mi je ime?

Pitanje je bilo na mjestu, na moju sramotu, tog trenutka čovjek sa četrdeset godina, gleda u svog komšiju, i očima ga pita kako se zove??

Zovem se SALIH FAZLIĆ “Međedu” jedan. Upamti to za sva vremena.

Neka je viknuo, pomislih, i treba da viče, kako se može desiti da ne znam ime svoga komšije, svoga "Medana" kome sam milion puta pružio ruku, kome sam milion puta nazvao pozdrav i koga sam milion puta upitao za zdravlje supruge i djece. Neka je viknuo na mene.

No on nije viknuo na mene, on je htjeo da me razveseli, jer znao je "Medan" da ja nemam pojma kako se on zove. Znao je "Medan" da mnogi nisu znali njegovo pravo ime, jer njegov nadimak je bilo njegovo ime.

Znao je "Medan" još puno Brčaka čiji je nadimak bio stariji od njihovih imena, znam sada i ja, al već je sve kasno.

Samo zato ću i spomenuti neke od njih, da Vam izazovem prošlost koju imate u podsvijesti, prošlost koju ne želimo da izgubimo, prošlost koja obezbjeđuje sadašnjost a kroji i budućnost.

Pored "Medana" do ovog rata, nisam znao prava imena: "Car-"a (Hanić Haso); "Arpe"- (Safet Kesić); njegovog sina "Kanje"-(Nuris Kesić); sada već legende (SVETE RISTIĆ-a) zvanog "Švraće"; (BOGDANA PETROVIĆ-a) zvanog "Ujdur";(ZIJE BERBEROVIĆ-a)zvanog "Traktor";(DAUTOVIĆ SAKIB-a)  čuvenog plivača, zvanog "Bade"; (AMIRA TEŠNJAKOVIĆ-a) zvanog "Kanjo"

(ANDRIJE KOLARA)-zvanog "Čkalja";-(MEVLUDINA ZAHIROVIĆ-a), čuvene Petice FK Jedinstvo, zvanog "Rako" i da ne nabrajam više, jer pomislit će te da sam "prolupo" kako se ono kaže, il da nisam uopšte ni Brčak, čim toliko ne znam imena poznatih Brčaka

Zapravo je i jedno i drugo istina. i "prolupo" sam, i nisam više ni Brčak, jer tamo više ne žive ljudi koji su imali nadimke jače od vlastitog imena, tamo ne živi "Brčanska raja" tamo ne živi naša historija, a ja mislim da treba da živi, baš tamo.

GIME

SKAKAČI S MOSTA

Ne znam ko tvrdi da se samo u Mostaru skakalo s mosta u rijeku, al znam da smo i Mi skakali, mi mali Brčaci, Mi mali heroji koji smo pokušavali tako zaraditi koju “kintu”. Znate onu priču, kada je Mujo zatražio od Boga da mu pomogne da dobije na Lotu, molio on tako molio a ono ništa, molio on tako duže vremena i Bogu to sve dodija i šapne ti on Muji,- Pa uplati tiket ba Mujo-uplati!!

Eh, u ta dobra vremena, mi mali Brčaci nismo nikoga nizašta molili, molili smo se samo da nas ne istuku roditelji kada se vratimo kućama mokrih gaćica, nije tada bilo specijalnih kupaćih gaćica. Hoću reći, nije bilo gaćica za zamjenu.

Helem neise, na "Željeznom mostu" a to Vam je onaj lučni most blizu ušća rijeke Brke u veliku Savu, odnosno most preko puta tzv."Savske Džamije" ili ti most kod poznate "Petice" (5), Rakinog kafića. Sa tog "Željeznog mosta", jer poznato je da Brčko na toj istoj rijeci Brki, ima i srednji “Muški most” kao i "Ženski most". To Vam je onaj posljednji gradski most, kojim se stiže do brdašceta koje vodi ka "Kolobarskoj česmi" odnosno ka Mujdanovači iliti ka Domu zdravlja, odnosno dalje ka bolnici. Taj se most zove Ženski, samo zato što su ga žene iz naselja "Kolobara",pretežno muslimanke, same gradile. Gradile su ga, kada su im ljudi bili u partizanima, odnosno u drugom svjetskom ratu, (jer nisu u tom ratu ratovali samo Srbi i Crnogorci kako se to tvrdi), i gradili su ga za svoje potrebe, jer iz pristoj nosti i kućne kulture, nisu se htjele “miješati” s ostalim muškarcima koji su prelazili "Muški" i naposlje "Željezni most". Gradili su ga od drveta, drvenih greda i dasaka Te iste daske bile su i po podu pa su vremenom popucale, ostarjele, razmakle se, pa možete zamisliti šta smo mi djeca radili ispod tog mosta, gledajući snaše kako prola ze sa željezničke stanice prema bolnici u zagrljaj svojih bolesnih muževa?!

Dječija posla, šta ćeš.

Dakle, na tom "Željeznom mostu"došljaci su ga zvali i Lučki most, dešavali su se ovi skokovi. Ja lično, skakao sam, sa gornjeg luka, kako se ono kaže, na noge i "bombu", (znaš ono kad skupiš noge i držih ih rukama i pravo u vodu). Moj skok je vrijedio 100 dinara, to je bila ona crvena stoja za koju si mogao kupiti porciju čevapa, jedno pivo i otići u kino, barem u to vrijeme. Pošto nisam pio pivo, ćevape sam volio a u kino sam najradije išao, to nam je i bila jedina razonoda.No, to ostavimo za neke druge priče.

Skokovi su počinjali u rane proljetne dane. Sjećam se jedne godine, bilo je to haman 1961. prve skokove skakali smo tačno na "8 Mart"-svjetski praznik žena-.

Istini za volju i vremenske prilike su u ta vremena bile bolje, Bila su lijepa-blaga i prijatna proljeća, -godišnja doba zaljubljenih kada je sve cvrkutalo i ljudi i životi nje, zime su bile žestoke ali nije bilo hladno u našim malim srcima, sankali smo se svako veče skoro do ponoći, a ljeta, ljeta, kako da Vam dočaram e to su bila ljeta.

Na kraju ovog opisa, naš grad je s tvrdnjom većine, imao najljepše jeseni u svijetu. Jeseni su bile tako lijepe da je svako poželio da bude slikar, te s toga i imadosmo najambicioznije i najperspektivnije slikare u cijeloj Bosni i Hercegovini. Samo jedan podatak, ovoj činjenici je dovoljan, a to je da je naš Brčak Morić Mirza, vajar,koji danas živi i radi u Parizu, još prije pentaestak godina, dobio, (jedini) ekskluzivno pravo da radi sve skulpture po javnim parkovima čuvenog Pariza i niko drugi to nemože raditi.

No da se mi vratimo skokovima. Kao što rekoh skokovi su bili atrakcija a Bogami i plaćali su se. Uvijek bi se tu našao poneki turista ili znatiželjac i eto nagrade. Međutim, skokovi nisu bili baš bezbrižni. Kad god skočiš sa te visine, a skakalo se sa najvišeg željeznog luka, duboko uroniš u vodu male rijeke Brke. Kao što se znalo, ta mala Brka, tada nije bila uređena,( betonirano dno ),i bilo je veliko mulje na samom dnu. Eh, kad Ti skočiš sa te visine i dobiješ ubrzanje, neminovno se zabijaš, nogama, u to naslagano mulje. Zabiješ se Bogami i do stomaka, kada i nastaju "Tantalove muke". Ti hoćeš napolje, u vodi si, al ti mulje ne da tako lahko. Tehnikom mrdanja lijevo-desno kako bi se ono reklo, izvlačiš se polahko iz tog mulja. Pa ako si paničan i ako nemaš povjerenja u svoje mišice nožne, bolje ti je ne skači, ostat ćeš u mulju. Znači skakali su odvažniji iliti budalastiji, koji nikako nisu razmišljali o posljedicama. Ipak, bilo-kako bilo, skakalo se i nagrade su dolazile. Skakalo se cijelu sezonu, koja je, kao što napisah, bila duža već što je danas, jer počinjalo se u Martu-ponekad u Aprilu a završavalo se u Septembru.

Na kraju, kao što spomenuh onaj strah od roditelja, bio je najgora stvar u svemu ovome. Pošto nismo imali rezervnih gaćica, bolje rečeno specijalnih kupaćih gaćica, kad god smo završavali "s poslom" silazili smo pod most, skidali se goli razapinjali naše "domaće" gaćice na običan štap i njime mahali kroz zrak kako bi nam se gaćice tako brže osušile i kako bi smo išli kući suhih gaćica, jer ionako smo gradom hodali samo u njima i u treger majicama. Bilo je veselo, zar ne!?

 Svaka Bosansko-Hercegovačka čaršija, i sada a i prije ovog najgnusnijeg rata, imala je "svoje" profesore, a naš, naš Profesor, koji se uvijek ima pisati velikim slovom, prije ovog gnusnog rata, bio je najbolji.Ma vala, kad Vam kažem, najbolji među najboljima.

Radio je u Ekonomsko-trgovačkom-ugostiteljskom školskom centru u Brčkom, gdje je i umro ne dočekavši ni zasluženu-najzasluženiju penziju a ni ovaj najru žniji-nazloglasniji nejbezobzirniji rat. Bolje je što nije.....

Jednostavno, Profesor se zvao Esad Pitić, nije imao nadimka, jer je došao iz drevnog Stoca, grada u kojem su rođeni mnogi Bosanski velikani a među njima i Mehmedalija Mak Dizdar.

Ništa posebno, Profesor se odazvao na javni konkurs i obreo se u našoj čaršiji u kojoj eto i ostade. No, mislim da nikada nije ni zažalio, jer Brčanska čaršija     znala je prepoznati svačije vrijednosti a njegove ponajprije.

Profesor je izgledao profesorski. Na posao je dolazio uvijek na vrijeme, kao da se rodio u Njemačkoj. Na glavi je uvijek imao sivi šešir, a u zavisnosti od godišnjeg doba, oblačio se veoma moderno. Zimi bi nosio dugački Grombi kaput, od prefinjene vune, ispod kojeg je bio ručno izrađen vuneni džemper na (obično) štrafastoj košulji. Ljeti, odnosno kad je bilo vruće, nikada razgolićen, uvijek je nosio odijela, siva, crna kombinovana, a bez kravate, nikada ga niko nije vidio, pa ni onaj koji mu je odlazio u kućne posjete. Predavao je naš Profesor sve one predmete, za koje pomenuti školski Centar tada nije imao kadrove, Kao osnovni predmeti, koje je predavao i zbog kojih je i primljen u redove vičnih profesora ovog školskog Centra, Profesor je predavao Privrednu matematiku; Ekonomiku preduzeća, odnosno sve predmete vezane za ekonomiju, a prema potrebama pre davao je Profesor Stenografiju i vodio je volonterski kurs Esperanto jezika.

U Zbornici, sali za okupljanje i pripremu profesora za redovne časove, jedino ra dni sto Profesora Pitića bio je krcat raznim knjigama iza kojih se Profesoreva glava nije mogla ni vidjeti. Za vrijeme pauza, malih i velikih odmora, dok su svi ostali pričali, smijali se, igrali šah, Profesor je čitao i dugo-dugo razmišljao. Čini mi se da nikada nije bio među nama, među sadašnjicom. Kao učenik uđeš u Zbornicu, izviniš se, tražiš Profesora Pitića i izviri glava sa debelim naočarima, iznad visoko naredanih knjiga. Nasmijan, a ujedno ozbiljan bio je samo Profesor Pitić. Mršave konstrukcije, povisok, izgledao je kao Profesor iz modernog Zapa -da, jer kultura, higijena, duhovitost, poštovanje drugih, samo su neke od prefinje nih odlika koje nikako ne mogu pisanim putem da dočaram.

Na časove je dolazio među prvima i uvijek u tačno vrijeme, nikada nigdje nije zakasnio. Pri ulasku u razred nije volio gledati u lica razdraganih učenika već je pognute glave, ozbiljnim hodom, prilazio katedri, što su učenici izdašno zloupotrebljavali, pokušavajući tako da iskoriste taj trenutak ne bi li se još malo poigrali, kao da im igre nikada nije bilo dosta.

Nije se ljutio što se odmah ne smiruju čim on uđe u razred, vadio bi svoj džepni sahat, stavljao ga na ivicu katedre, otvarao razredni dnevnik i mirno upitao bi "dežurne" ko nije na nastavi? Tako bi obično počinjao čas. Svu svoju planiranu nastavu.Profesor je obavljao tako savjesno da nikada nije izostajao niti sa jednog časa, a prema mogućnostima i potrebama Centra, zamjenjivao bi bolesne kolege i koleginice, dok predavanja o Esperantu jeziku obavljao bi noću, odnosno u toku vannastavnih aktivnosti. Dakle, Profesor, nikada nije bio bolestan, nikada nije izostajao s redovnog posla, dolazio bi među prvima u školski Centar, a odlazio je među zadnjima, čini mi se, zajedno sa čistačima i čistači cama, koje je jednako poštovao kao i svoje studente, kako ih je on tada zvao.

Nastava, kao redovno radno vrijeme našeg Profesora, je posebno poglavlje, ako bi se pisala knjiga o, (sada već legendi), Profesoru Pitiću. jer, pored toga što nikada nije kasnio na redovan čas, Profesor je vjerovao samo svom džepnom satu. Naime, nestašni učenici, koji su osjetili sve vrline našeg Profesora, ponekad su ih i zloupotrebljavali, pa su tako znali zazvoniti zvanično školsko zvono i prije isteka vremena predviđenog za jedan nastavni čas, na šta bi Profesor reagovao riječima, da se studenti strpe, da nešto nije uredu sa zvaničnim satom, da još ima vremena do kraja časa, što mu pokazuje njegov džepni sahat koji je stojao na sa moj ivici katedre.Nadalje, njegov kućni odgoj mu nije dozvoljavao da gleda iz među školskih klupa, gdje su sijevale mladalačke ženske noge ispod mini suknji, a što su tu situaciju naše drugarice izdašno i zloupotrebljavale kada je bio pred viđen pismeni test naučenog gradiva. Naime, tada bi se prepisivalo sa već pripre mljenih papirića koji su bili ispod najlonki tik uz super mini suknju prema kojoj Profesor nikada nije okrećao glavu. Znao je naš Profesor za ove djevojačke nesta šluke, ali opomene su bile samo formalne, bez okretanja glave u stranu djevojke koja to radi, obično bi govorio da nije dobro prepisivati i da je bolje napisati ono što se zna, jer tako, kako je on to govorio, možeš da saznaš kakav ćeš biti budući čovjek. Niko se nije obazirao na ove njegove riječi i mislim, (sada), da je i mene sramota zbog toga.

Nadalje, dok je Profesor pisao po zelenoj školskoj tabli-ploči, nikada nije bilo mi ra u razredu. Jednostavno, zbog njegove dobrote, mislili smo da možemo raditi šta god nam je volja, a ni pojma nismo imali da je on završio škole a Mi nismo. Njegova kultura ponašanja i kultura poštivanja drugoga, bila je na takvoj visini da on, naš Profesor, nikada nije niti jednog učenika zvanično naružio, kako se ono kaže. Uvijek bi, nestašnim i ponekad bezobraznim pojedincima, mirnim ton om ukazivao na propuste i pokušavao ga nagovoriti na samopoštovanje i samoo poravak koji bi značio izlazak iz tih neumitnih i neslanih, kako se to kaže, situa cija. Bilo je divno biti učenik-student takvog Profesora. Još nešto, uočili su stude nti da se Profesor svakom nakloni i skine mu šešir, ko bi ga pozdravio na ulici, što se takođe izdašno zloupotrebljavalo. U zelenom velikom gradskom parku is pred škole, napravio bi se dugačak špalir učenika, uz puteljak kuda je Profesor obavezno dolazio u školski Centar, jer nikada nije dolazio autom, jer ga nije ni volio a niti imao. Taj špalir živih studenata bilo je veliko ruglo, skoro svih genera cija, jer Profesor je svakom studentu odgovarao na pozdrav, skidao svoj šešir i blago se naklanjao, a to je trajalo više od dvadeset minuta, odnosno od početka do završetka špalira, bez prekida.Profesor bi žurio, kako bi što prije izbjegao ovu studentsku zamku, ali nikada nije pokazivao ljutnju grčenjem lica, al znam, (barem danas) da je bio strašno ljut na sve te studentske smicalice. Bilo bi me stid. danas, svih tih generacija, da se nije desilo nešto što se najteže može desiti jednom roditelju.Imao je naš Profesor četvoro zlatno-odgojene djece. Tri kćerke i jednog sina. Svi su završili fakultete a sin je, kao napredan inžinjer, otišao na rad u daleke zemlje, odakle se nikada nije vratio nasmijan, jer se vratio u kovčegu. Njegova smrt, čvrsto utegnuto lice visoko obrazovanog Profesora, mrtva šutnja-uz duboku bol-suosjećajući tugu sa svojim Profesorom,na najvećoj čaršijskoj dženazi, dokaza da su svi Ti nestašluci, svih generacija, koje Profesor izvede u svijet velikih, u stvari bili bezazleni mali incidenti, jer da nije tako, ne bi naša čaršija bila potpuno prazna kad je dženaza krenula ispred Profesorove kuće.

GIME

Da nije bilo ovog prljavog rata, izbjeglištva, progonstva, zajedničkog života izbjeglica svih Nacionalnosti, koje su egzistirale u toj našoj "mrtvaji" čini mi se pou mirali bi a ostali bi uskraćeni za mnoga fakta koja su živila tik uz nas a nisu nas se ticali. Evo npr. samo brčanski specifikum bio je javni pozdrav na javnoj ulici. Bio je to pozdrav: "Šta ima"!? Što je, u stvari bila skraćena verzija rečenica: Gdje si ba-šta ima novoga!? Dakle, taj specifikum, koji je bio uobičajeni pozdrav i ništa specifi čno, u stvari je bio sinonim našeg grada, naše čaršije, našeg rodnog mjesta koje se jednostavno zove BRČKO. Svi su tako pozdravljali, što znači da to nije bila privile gija Bošnjaka/muslimana, niti Srba/pravoslavaca a niti Hrvata/katolika, već svi smo govorili, u svako vrijeme i na svakome mjestu: ŠTA IMA!?

Drugi specifikum bio je izraz ili ti naziv "Šunj". Dok sam živio u zajedničkim izbjeg ličkim kampovima širom Europe, susretao sam se sa iščuđivanjem svih Bosanaca i Hercegovaca kad čuju pomenutu riječ Šunj. Zapravo, da budem iskren, jer me je to zainteresovalo, niko drugi, sem Brčaka, pa čak ni najbliži bijeljenci, nisu koristili tu riječ a nisu ni znali šta ona zapravo znaći. Ako mi ne vjerujete, kad pročitate ovaj tekst, priupitajte bilo kojeg, sadašnjeg stanovnika našega grada, a ima ih odsvakle, šta znači ta riječ pa će te uvidjeti cjelovitost istine o kojoj pišem. Rođeni Brčak će znati i zato i ne otkrivam njeno značenje u ovom tekstu.

No, nasuprot ovome, jer ima još tih specifićnosti o kojima ne bih više, postajale su i jedinstvene zajedničke osobine, takođe specifične, ali ovaj puta, za cijelu Bosnu i Hercegovinu. Jedna od takvih je i "zajednička" dječija kriška hljeba.

Kao što je poznato, u ranoj drugoj polovini 20. Vijeka, većina porodica u našoj Bosni i Hercegovini živjela je veoma skromno. Ta skromnost dosezala je do bratske podjele, ili bolje rečeno pozajmica do daljneg, svega što je bilo neophodno za svako dnevno domaćinstvo. Od šoljice ulja, preko šake soli do košarice kukuruza ili kuku ruznoga brašna. Ta bliskost, nije nam dozvoljavala da se opterećujemo raznoliko šću, već naprotiv zbližavala nas je do te mjere da smo zajednički slavili-ako se to tako moglo nazivati-, sve što se slaviti dalo. Mi djeca uopšte nismo znali šta to znači Nacionalnost, šta to znači vjera, ko je kakve vjere, zašto smo i jesmo li različiti i niz tih gluposti, odnosno opterećenja koja bi nam samo smetala u toj ionako otežanoj situaciji za normalan život u gradu, jer za selo ne znam nemam iskustva življenja u tim uslovima. Možda su tamo vjerske kuće i vjerski radnici imali vremena i za dru ge stvari sem borbe za goli opstanak al ni to nije nikome smetalo. Smetala je neima ština, a drugarstva, komšijske brige i ljubavi, poštivanja starijih i iznemoglih, poma ganja svakom ko je u teškoj nevolji, organizovanja mobe za sve velike radove kod bilo koje porodice, bilo je na pretek. Čini mi se, kao da sam živio u bajci, kada gle dam kako danas žive, jedni pored drugih. Ja znam da su samo groblja i mezarja, jedni pored drugih a da su živi ljudi uvijek bili izmiješani i na pijaci i u javnom pre vozu, i na ulici, i u školi, i u bolnicama i u soliteru, zar nije tako!?

Dakle, u toj “bajci”, ali bukvalno u cijeloj Bosni i Hercegovini, provjereno više puta, među većinom stanovništva desila se “kriška hljeba”, barem jednom u životu.

Bila je to divna, dugačka-stvarna žuta kriška hljeba, namazana bijelom mašću po kojoj je, kroz prste, prosuta crvena slatka aleva paprika. Bože moj, taj specifikum bio je specijalitet i u Sarajevu i u Tuzli i u Šeher Banja Luci i u Brčkom i u Bijeljini i u Drvaru i da ne nabrajam. Znači, majka bi, ma koja bila, ispekla domaći okrugli žuti hljeb, meni se činio žut a on je bio od miješanog finog brašna-pšenićnog sa kuku ruznim žutim brašnom, okruglog oblika i toliko velik koliko je bio dovoljan za cijelu jednu porodicu. Eh po sredini tog hljeba, ta ista majka bi, na zamolnicu svoga umr ljanog sina, prosjekla debelu i najdužu krišku hljeba na svijetu. Pripremila bi je kao što sam to već opisao, i naravno ništa to ne bi bilo specifično da nije drugova. Drugovi, koji su se zajedno igrali, gledali su majčinog sina i tražili istu krišku i za njih, što toj majci nije smetalo, jer napisao sam, živjelo se kao u bajci. Tako bi dru govi, ako ih je bilo više, slatko jedući velike -najveće kriške hljeba, zajednički, pojeli, toj majci, taj veliki okrugli hljeb i ona bi užurbano, dok se glava kuće nije vratila s posla umorna, pravila drugi, bez ljutnje i bez mrštenja lica. Zadovoljna što je nahranila drugove i što je svoga sina naućila da dijeli sve sa svojim drugovima. Niko nas djecu nije pitao ko smo-čiji smo i volimo li i mi to što voli majkin sin.

Dijelile su se zajednički i jabuke i kruške i trešnje, al kriška je bila kriška.

GIME

Prvo kampovanje na Ficibajru

U prošlim vremenima, u prošlom režimu, malo gradsko izletište "Ficibajr" bilo je neprikosnoveno vlasništvo Države, bolje rečeno grada, gdje se nije moglo (smjelo) ništa mijenjati. Svijet je bio sretan da se može okupljati na istom, kad god je to slobodno vrijeme dozvoljavalo, mladi su bili sretni ako kapije nisu bile zaključane poslije šest sati popodne, a oni u srednjim godinama bili su, pak, sretni ako je sve štimalo, tj. bilo otvoreno Nedeljom, neradnim danom, za najpopularniju malonogometnu utakmicu koja je bila "Brčanska tradicija". Ja nabrojah sretnike, a nije teško izvući zaključke i "pravila" korištenja tog našeg dragog gradskog čuvenog izletišta. Međutim, takozvane "Kupaljke" i zahtjevi korisnika istih, kasnije će sve to promjeniti, dok će tačku na slovo i postaviti renomirano sportsko društvo-Kajak-Kanu-klub-"Haris-Suljić"Brčko-čiji zahtjevi će totalno promijeniti režimski odnos prema javnom dobru, prema izletištu koje će biti i ostati sinonim Brčaka. Eh na tom, kontrolisanom prostoru, dok još nisu bile izgrađene javne svlačionice za kupače, dok nije bila uređena ulazna portirna zgrada, za blagajnika koji je sve naplaćivao, jedna mala grupa mladih entuzijasta drznula se i razapetim jednim šatorom, ispisanim i iscrtanim, otvorila prvu "sezonu" kampovanja na lijepom Ficibajru. Bilo je to davne 1969. godine znači ravno prije 38 godina. Ta mala grupica od šest momaka, bila je jedna čudna-slučajna kombinacija Tuzle i Brčkog, gradova koji su se poštivali a tada se nisu plaho voljeli.  Naime, poznato je svima da u ta vremena, Tuzla je vapila za rijekom, jezerom ili bilo kakvom otvorenom vodom, gdje bi se mnogobrojni mogli okupati u tadašnjim toplim i lijepim ljetnim prilikama. Bilo je čak i ponuda da Tuzla, za svoje građane-(radničku klasu)- izgradi Hotel nad našom Savom tu negdje na Ficibajru, što nikad nije realizovano, (hvala Bogu). Samo zato što je bilo vapaja za otvorenom vodom, samo zato što se pominjala ponuda da se nešto "tuzlansko" izgradi na našem Ficibajru, navela je trojicu momaka, bolje rečeno romantičara iz Tuzle, da dođu u Brčko, da razapnu šator na Ficibajru i da otpočnu prvu i posljednju "kampersku ljetnu sezonu" na ovim prostorima. Čim je šator osvanuo na Ficibajru, obaviještena je tadašnja Milicija, skočile su sve relevantne strukture, kao da se radi o invaziji, nedaj Bože, i eto zbrke.  U tim godinama bio sam na prvoj godini u srednjoj školi. Sa svojim najboljim jaranima, okupljali smo se na našem najomiljenijem ljetnem prostoru na našem lijepom Ficibajru, te smo tako i među prvima vidjeli šator i upoznali mladost Tuzle, koja se drznu da mijenja "žabokrečinu" u našem mirnom gradu u našoj čaršiji!!

Bilo-kako bilo. Ja, moj ahbab Enver, zvani "Nero" sada rahmetlija i Mirso zvani "Koča" upoznavši se sa Tuzlacima, došli smo na ideju da s njima kampujemo tu deset dana, bez obzira što su nam rodne kuće bile tu na domak ruke. Dogovoreno učinjeno. Otrčali smo do svojih kuća, nedaleko od Ficibajra, pokupili sve što smo imali, od gasnih lampi preko šaha, karata, gitara, dušeka, do raznih sitnih potrepština kako bi smo upotpunili arsenal za kampovanje koji su donijeli naši -sada već- jarani tuzlaci.

Već oko deset sati ujutru, kada je tu bila i ekipa Radio Brčkog sa svojim mikrofonom, bilo nas je blizu desetoro. Mnoge smo Mi pozvali a neki su došli iz znatiželje jer do tada nikada šator nije bio viđen na teritoriji tako dobro čuvanoj.  Naravno, uz mladost koja se okupila da joj bude lijepo, idu gitara i nasmijane djevojke. Tada ničega nije manjkalo. Pjesmu i intervjuje, izletnika sa Ficibajra, čuli su mnogi mještani koji su tada pomno slušali našu Radio stanicu naše "Radio Brčko". Naravno čuli su to i naši roditelji a mi smo bili skoro maloljetnici. Bilo-kako bilo, dođoše tog prvog dana i predstavnici vlasti i predstavnici omladine, čiji sam bio aktivni član, kao i predstavnici javnog reda i mira. Svi su nam pojašnjavali da se moramo ukloniti sa javne-društvene- površine, da ovo što radimo je neprimjereno, da nam šator nije prikladan, (jer bio je išaran flomasterom sa raznim propratnim tekstovima), da nije uobičajeno da se kampuje na ovom lijepom gradskom izletištu, da ovo da ono. Tuzlacima ništa nije bilo jasno, valjda se tada u Tuzli, koja je bila veći grad i veći industrijski centar od našeg grada, konzumirala malkice šira demokratija , a nama, pak, domicilnim građanima, sve je bilo jasno. Mi smo sanjali kako da pokažemo našim starijima da je ovaj Ficibajr i naš koliko je njihov, htjeli smo da uz ovu priliku promovišemo nove mogućnosti iskorištavanja, češće zaključanog-već otključanog Ficibajra, htjeli smo i napokon uspjeli da malo odškrinemo put većoj demokratiji, a to smo uspjeli velikom tvrdoglavošću, jer nismo htjeli poslušati čak i kad su nam prijetili, jer nismo popustili niti jednog trenutka u tih dogovorenih deset dana, jer su nam u tome, konačno, pomogli i naši roditelji. Zato veliko HVALA našim roditeljima, našim Brčacima koji su znali da vrijeme Ficibajra tek dolazi, koji su prepoznali u našoj ideji nešto što će biti podloga budućim susretima i širih razmjera omladine iz cijelog regiona pa i šire, al nikada više ne u formi kampovanja, zašto ne znam odgovor ni dana danas.

GIME

PRVI STRIPTIZ U BRČKOM

Negdje tamo, davnih šesdesetih godina, nije ni bitno tačno koje, dođe u našu čaršiju zabunluk. Bio je to "sladak" zabunluk, koji se ogledao kroz osmjehe muških srca i tugu ženskih duša. Naime, u, tada jedini, gradski hotel "Grand Posavina" stigla je, odnekud, Suzana. Pošto je i do tada bilo raznih pjevačica u tom hotelu, reklo bi se ništa naročito, ali ovaj puta Suzana je osjetila "bunar zlata" i eto ti belaja. Počelo je spontano, ponajprije vesele igre uz dobro odabrane pjesme, mamile su džepove da istresu zadnju ušteđenu paru. Bilo je stalnih gostiju, povremenih namjernika, ali kad se čulo za Suzanu, Bogami, mjesta je sve više i više manjkalo. Ko god je htjeo da bude sastavnica veselih noći, morao je rezervisati sebi unaprijed mjesto. Rijetko koji muškarac je izlazio sa svojom suprugom, uz izgovor da izlazi s jaranima, al te priče više nisu mogle biti izgovor, jer se pročulo da je Suzana i lijepa i vrcljiva i zgodna a i lagano obučena. Istini za volju, sve to je bilo tačno. Ne bih ja ovo sve znao, jer moje godine mi nisu dozvoljavale da ravnopravno sjedim s ljudima kao gost za vrijeme šarolikih predstava pomenute Suzane, al priče komšinica, pogotovo mlađih-tek udatih, toliko su bile glasne da se sve znalo a u stvari nije se ništa znalo. Znao sam da je došla prelijepa Suzana u našu lijepu i mirnu Čaršiju, znalo se da je Suzana lijepa, neki su govorili i prelijepa, znalo se da je zgodna a uz to i mlada i neudata, znalo se da su joj zubi bili ko niske najčistijih morskih bisera a znalo se i da nije ničija, rezervisana a svi su je svojatali. Pošto su to sve same prednosti, možete zamisliti kakve su bile noćne more naših mladih-udatih brčanki, kada se približavala Subota, Nedelja, dani ekspanzije šou-nastupa, sada već velike zvijezde noći, zvijezde koja se zvala Suzana, prezime nije bilo ni bitno. Sve bi to nekako bilo i prošlo, da nije velikih ušiju, jer tada plakatiranja ovakvih nastupa nije smjelo ni biti. Jedno sumorno jutro, te iste godine, osvanuše od uha do uha vijesti da se sprema prvi Striptiz šou u gradskom Grand hotelu POSAVINA. Hej, bolan, Striptiz naše Suzane, Suzane koju svi sanjaju, svojataju, ljube u snu i žude za njenim golim grudima, koje nikada i ne vidješe. Eh, evo prilike!! Ko bi to propustio da ne vidi zvijezdu sunca, zvijezdu mjeseca, zvijezdu zvana Suzana. Gradom je mirisala strast, brzinom vjetra širila se tuga mladih uzavrelih ženskih srca, maglovito se naslućivala budućnost poslije grand šou-predstave, a ipak ništa je nije moglo zaustaviti da se ne održi. Bilo je to prvi puta-prvi puta je najavljiva na šou predstavama-javni Striptiz u našoj mirnoj dobroćudnoj čaršiji, prvi puta bolan a da niko nije zvanično znao a svi su znali. Poslije najava, koje su bile samo od uha do uha, bilo je dovoljno da se oforme nepregledni redovi ispred blagajne na recepciji Hotela, kako bi se, na vrijeme, obezbjedila karta za tu čuvenu noć-noć po svemu nazvana “Noć nepoznanica”. Svako je htjeo da bude dio historije, svako je htjeo da bude među prvima u sali gdje se održava prvi Striptiz uživo, hej bolan Striptiz u našoj mirnoj-maloj čaršiji!!

Dani pred samu predstavu bili su nesvakidašnji. Čaršija je izgledala avetinjski pusta, svi ljudi, koje si mogao vidjeti u čaršiji, bili su u redu za kupovinu karte za tu predviđenu noć. Žene, udate i neudate, nisu nigdje ni izlazile, neke zbog straha da ne sretnu dotičnu Divu, druge zbog ljutnje što je ista uopšte došla u našu mirnu Čarsiju a treće zbog nemoći da bilo šta promijene a toliko toga su htjele da se desi. Mislim da se i radilo skraćeno, pa nije šala, u našoj Čaršiji sprema se Striptiz šou predstava.

Od ranih popodnevnih sati počela se popunjavati centralna sala, gradskog "Grand hotela Posavina" Znate, to je ona sala, koja je imala prekrasne plišane sećije u boji truhle višnje. Po tom plišu bila su srebrna dugmad u obliku nitni, koja su imala estetsku i praktičnu ulogu. Sećije se bile polulučne iza kojih su bila krasna velika ogledala. Sjedala sećija bila su od crvene kože a stolovi za šest do osam osoba bili su od rezbarenog drveta. Sve je bilo nekako grandiozno-kraljevsko. Napokon, šou-predstava je počela. Kao u grotlu, mogla se čuti lagana muzika i tiho teško muško krkljanje. Nije to bilo ubrzano disanje, nije to bilo dahtanje, nije to bilo škrgutanje zubima, bilo je to bukvalno krkljanje. Mogu zamisliti kako je to sve izgledalo, izmiješano s dimom od silnih cigareta koje je zapalio i onaj koji nikada nije pušio, jer ja kad sam se popeo do prozora kroz koji sam mogao išta da vidim, vidio sam fino da jedna divna ženska, potpuno gola figura, sjedi profesoru Ljubomiru Čabriću u krilu. Bože moj kakav je to bio prizor za mene, a mogu misliti kako je tek njima bilo. Ja taj prizor nikada neću zaboraviti!!

GIME